Prvi dan Pučkih misija u župi sv. Jurja na Starom Pazinu, u ponedjeljak 5. listopada 2026., bio je posvećen sakramentu krštenja. U svojoj je propovijedi fra Grgur Blažević okupljene vjernike potaknuo da se zapitaju što im krštenje znači danas i koliko se pripadnost Kristu prepoznaje u njihovu svakodnevnom životu.

Nakon nedjeljnoga svečanog otvorenja, Pučke misije nastavljene su večernjim euharistijskim slavljem. Na početku su predstavljeni franjevci misionari, a okupljenima je upućen poziv da dane misija iskoriste za obnovu osobne vjere i dublje promišljanje o sedam sakramenata.

Misije se održavaju u godini 800. obljetnice smrti svetoga Franje Asiškoga, čiji je život snažan primjer onoga što se događa kada čovjek dopusti Bogu da ga iznutra promijeni.

Jesmo li samo kršteni ili doista živimo svoje krštenje?

Propovjednik je krenuo od jednostavnoga, ali vrlo važnog pitanja: što zapravo znači biti kršten?

Većina nas krštena je kao dijete. Imamo upis u maticu krštenih, možda fotografije sa slavlja i uspomene koje su nam prenijeli roditelji. Znamo tko su nam bili kumovi, ali samoga događaja najčešće se ne sjećamo.

Međutim, činjenica da se nečega ne sjećamo ne znači da taj događaj nije promijenio naš život.

Fra Grgur poslužio se usporedbom s rođenjem. Nitko se ne sjeća svojega prvog udaha, a upravo je njime započeo naš život. Tako i krštenjem započinje novi, duhovni život.

Po krštenju postajemo djeca Božja, primamo dar Duha Svetoga i započinjemo život u zajedništvu s Kristom. Propovjednik je pritom podsjetio na riječi svetoga Pavla: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist.“

No ostaje pitanje: je li se taj novi život u nama razvio? Jesmo li nakon toliko godina doista dopustili Bogu da nas mijenja?

Krsna svijeća ne smije biti posljednje svjetlo naše vjere

Posebno se osvrnuo na način na koji danas često doživljavamo sakramente. Krštenje je nerijetko povezano s obiteljskim slavljem, pripremama, kumovima, fotografijama i svečanim ručkom. Sve je to lijepo, ali postoji opasnost da se nakon završetka slavlja zaboravi ono najvažnije.

Krsna svijeća ugasi se, a s njom kao da se ponekad ugasi i život vjere.

Dar koji smo primili ostaje, ali na nama je hoćemo li ga njegovati i razvijati.

Propovjednik je vjeru usporedio s dragocjenim darom o kojemu se treba brinuti. Kao što se plamen ne može održati bez goriva, tako ni duhovni život ne može rasti bez molitve, Božje riječi, sakramenata i osobnog odnosa s Bogom.

Sakramenti nisu tek obredi koje smo jednom obavili. Svaki od njih otvara novi način življenja. Kao što ženidba nije završetak nego početak zajedničkoga bračnog života, tako ni krštenje nije završeni događaj nego početak života koji treba svakodnevno živjeti.

Božju ljubav ne moramo zaslužiti

Jedna od središnjih misli propovijedi bila je i besplatnost Božje ljubavi.

U svakodnevnom životu naviknuti smo da se gotovo sve mora zaslužiti. Dijete dobiva nagradu za dobre ocjene, radnik plaću za svoj trud, a sportaš priznanje za uspjeh.

S Bogom je drukčije.

Još prije nego što smo mogli učiniti ijedno dobro djelo, Bog nas je ljubio. Po krštenju nas je prihvatio kao svoju djecu. Nismo morali dokazivati da smo toga dostojni.

Poput roditelja koji ljube svoje dijete zato što je njihovo, a ne zato što je savršeno, i Bog nas prima svojom bezuvjetnom ljubavlju.

Iz te ljubavi proizlazi poziv da i sami činimo dobro, ne očekujući nagradu, priznanje ili zahvalnost.

Vjera se najprije mora vidjeti u vlastitome domu

Govoreći o konkretnome kršćanskom životu, fra Grgur posebno je naglasio važnost obitelji.

Lako je pred drugima ostaviti dojam dobroga čovjeka, biti susretljiv, ljubazan i spreman pomoći. No pravi ispit naše vjere često počinje kada se vratimo kući.

Kakvi smo prema supružniku, roditeljima, djeci i onima s kojima svakodnevno živimo?

Propovjednik je podsjetio da je upravo vlastiti dom prvo mjesto našega kršćanskog poslanja. Ondje se vjera pokazuje u strpljivosti, razumijevanju, praštanju i spremnosti na žrtvu.

Posebno je istaknuo snagu molitve za članove obitelji, osobito onda kada se suočavamo s teškoćama i kada vlastitim snagama više ne znamo kako pomoći.

Kršćanski život ne sastoji se samo u onome što govorimo ili pokazujemo drugima, nego ponajprije u tome koliko ljubavi unosimo u svakodnevne odnose.

„Za ono što se voli, uvijek se nađe vrijeme“

Govoreći o osobnom odnosu s Kristom, propovjednik se osvrnuo i na čestu tvrdnju da nemamo vremena za molitvu ili svetu misu.

Podsjetio je da za ono što nam je doista važno uvijek nastojimo pronaći vrijeme, bilo da je riječ o sportu, hobijima, prijateljima ili drugim svakodnevnim obvezama.

Zato je pitanje vremena zapravo i pitanje naših prioriteta.

Vjera ne može ostati samo običaj koji smo naslijedili od roditelja i predaka. U jednom trenutku svatko mora osobno odlučiti želi li živjeti s Kristom, njegovati taj odnos i dati mu mjesto u svojemu životu.

Od krštenja do ljubavi prema bližnjemu

Poruka propovijedi povezala se i s evanđeoskim ulomkom o milosrdnom Samarijancu.

Isusova prispodoba podsjeća da ljubav prema Bogu nije moguće odvojiti od ljubavi prema čovjeku. Onaj tko je primio Božju ljubav pozvan je prenositi je drugima, osobito onima koji su potrebiti, usamljeni, bolesni ili zaboravljeni.

Fra Grgur pozvao je vjernike da ne ostanu zatvoreni u vlastite brige, nego da prepoznaju potrebe ljudi oko sebe i čine dobro ne očekujući ništa zauzvrat.

Upravo po takvim djelima postaje vidljivo ono što smo primili na krštenju.

Na kraju propovijedi ostalo je pitanje koje može poslužiti kao osobni ispit savjesti svakome od nas:

Ako sam kršten i pripadam Kristu, prepoznaje li se to u mojem životu?

Neka nam dani Pučkih misija budu prilika da ponovno otkrijemo veličinu dara krštenja, obnovimo svoj odnos s Bogom i dopustimo da se primljena milost još snažnije očituje u našim obiteljima i župnoj zajednici.

Pučke misije nastavljaju se tijekom cijeloga tjedna, a sljedeći dan programa donosi susrete u Svetoj Luciji Pazinskoj i razmatranje sakramenta bolesničkoga pomazanja.