U petak, 17. travnja 2026. godine, na šterni u Velom Ježenju kraj Pazina, svečano su proslavljeni 13. „Dobrilini dani“, manifestacija koja čuva spomen na jednog od najvećih sinova istarske zemlje.
Središnji događaj proslave bilo je misno slavlje koje je predvodio biskup porečki i pulski u zajedništvu sa župnikom vlč. Željkom Zecom, fra Matom Kolakom te vlč. Dragom Petrovićem. Ovogodišnji susret nosio je poseban emocionalni naboj jer se održava u prvoj godini nakon što su zemni ostaci biskupa Jurja Dobrile, nakon desetljeća čekanja, konačno preneseni iz Trsta u njegovu rodnu Istru. U nadahnutoj homiliji, biskup je podsjetio okupljene vjernike kako šterna na kojoj stoje nije samo mjesto gdje se nekada tažila fizička žeđ, već simbol mjesta gdje je mali Juraj, rastući uz roditelje, počeo tažiti svoju duhovnu žeđ za Bogom. Istaknuo je kako sjećanje na Dobrilu živi jer on nije bio ravnodušan pastir; razumio je patnju hrvatskog čovjeka u Istri koji se u 19. stoljeću borio sa siromaštvom, neznanjem i nepravdom.
Biskup se s posebnom radošću prisjetio povijesnih trenutaka iz prosinca prošle godine, kada je na tršćanskom groblju sv. Ane obavljena ekshumacija, čime su nadiđene sve bojazni koje su pratile taj dugogodišnji proces pregovora. Naglasio je važnost datuma 16. prosinca 2025., kada se Dobrila simbolično „vratio kući“ u svoju rodnu Istru, te 17. siječnja ove godine, kada su njegovi ostaci svečano položeni u biskupsku grobnicu porečke katedrale Uznesenja Blažene Djevice Marije. Pozvao je sve prisutne da hodočaste na njegov grob u Eufrazijevu baziliku kao znak trajne zahvalnosti. Promišljajući o životnom putu biskupa Dobrile, propovjednik je dočarao sliku bosonogog dječaka koji je na ovoj istoj zemlji vježbao noge za daleka putovanja koja će ga odvesti do Pazina, Karlovca, Gorice, Beča i Trsta. Posebno dirljiv trenutak homilije bio je opis rastanka mladog Jurja i njegova oca na Trsatu, gdje ga je otac povjerio Majci Božjoj prije nego što su se, uz suze, razdvojili – otac natrag u Istru, a sin put Karlovca na školovanje.
Biskup je naglasio da je Dobrila kroz cijeli život, unatoč visokim akademskim titulama i službama poput doktorata u bečkom zavodu „Augustineum“, zadržao svoj identitet i DNK, poručivši kako identitet nije roba za prodaju, već vrijednost koja se ljubomorno čuva. Povezujući Dobrilin lik s evanđeoskim tekstom o umnažanju kruhova, biskup je istaknuo kako Dobrila nije čekao „savršene uvjete“ niti „dovoljno sredstava“ da bi pomogao svom narodu, već je uložio ono malo što je imao – svoje znanje, ljubav i trud – i od toga je Bog učinio čudo prosvjetljenja istarskih Hrvata. Njegovo geslo „Ruke Istri, srce Bogu“ ostaje trajni poziv svima nama da ne okrećemo glavu od potrebitih i da ne budemo zarobljeni logikom manjka, već logikom darivanja.
Nakon misnog slavlja, bogat kulturno-umjetnički program dodatno je produbio osjećaj zajedništva. Posebno dojmljiv trenutak bila je recitacija gđe Mirjane Ferenčić, koja je interpretirala pjesmu „Torna nan se pastir“, dirljiv umjetnički odjek povratka velikog biskupa pod istarsko nebo. U stručnom dijelu programa, prof. dr. Alida Perkov iznijela je zanimljive povijesne podatke koji povezuju biskupa Dobrilu s južnom Istrom, istaknuvši njegove zasluge za gradnju crkve u Ližnjanu. Dr. Perkov je pritom skrenula pažnju na intrigantnu sudbinu drevnog ližnjanskog zvona, dragocjenog povijesnog artefakta koji se trenutno nalazi u New Yorku, podsjećajući na širinu Dobrilina utjecaja i potrebu očuvanja baštine. Središnje predavanje održao je Josip Šiklić, prof., predsjednik Katedre Čakavskog sabora za povijest Istre Pazin i Glavni tajnik Čakavskog sabora Žminj. Šiklić je detaljno prikazao Dobrilin život kao put knjige, škole i riječi, naglašavajući da se biskup nije služio sukobima, već prosvjetom. Istaknuo je važnost molitvenika „Otče, budi volja tvoja“ iz 1854. godine, koji je bio mnogo više od vjerskog priručnika; bila je to knjiga koja je generacije Istrana naučila čitati na materinskom jeziku.
Šiklić je podsjetio na Dobrilinu ulogu u pokretanju lista „Naša sloga“ te njegovu neumornu borbu u Istarskom saboru i Carevinskom vijeću za pravo na jezik i dostojanstvo. Posebno je odjeknulo čitanje Dobrilinih vlastitih zapisa u kojima on, s velikom poniznošću, priznaje svoje ljudske slabosti i naglu narav, čime je dodatno približio lik velikog biskupa kao čovjeka od krvi i mesa koji je spoznao da mu „besjeda pretiče um i misal“. Zaključio je tvrdnjom da je povratak Dobrilinih ostataka u siječnju ove godine čin kojim se simbolično zatvara jedan povijesni krug, ali i postavlja pitanje jesmo li mi danas, kao njegovi nasljednici, spremni ulagati u obrazovanje, identitet i zajedničko dobro onako kako je to činio on, jer se pravi dug ne vraća riječima, nego djelima. Cijeli događaj u Velom Ježenju završen je u duhu duboke zahvalnosti, slaveći kulturu, vjeru i jezik za koje je biskup Juraj Dobrila izgarao cijeloga života.
