U posljednje vrijeme i u našem gradu Pazinu sve se više šire razni oblici istočnjačkih duhovnih ponuda, među kojima posebno i joga. Neki joj pristupaju samo kao “bezazlenom tjelovježbom”, drugi u njoj traže dublji duhovni sadržaj, pa se među vjernicima pojavljuju brojna pitanja: je li joga samo vježbanje, može li je kršćanin koristiti, ili se iza nje krije duhovnost koja nije spojiva s vjerom Crkve?

U želji da pomognemo vjernicima da razborito razlučuju, donosimo vam članak indijskog katoličkog svećenika p. Jamesa Manjackala, MSFS, pod naslovom „Joga u filozofiji i praksi je nespojiva s kršćanstvom“. Autor, polazeći iz svog dugogodišnjeg pastoralnog iskustva i poznavanja istočnih religija, jasno upozorava na duhovnu pozadinu joge te na opasnosti koje iz toga mogu proizići za kršćanski život.

Kao kršćanin i katolik, rođen u indijskoj državi Kerali u tradicionalnoj katoličkoj obitelji, ali u hinduističkom okruženju; a sada kao katolički svećenik i karizmatski propovjednik u šezdeset zemalja na svim kontinentima, imao bih nešto reći o lošem utjecaju joge na kršćanski život i duhovnost. Znam da u cijelom svijetu raste interes za jogu, čak i među kršćanima, i da se taj interes širi i na druge ezoteričke i new age prakse kao što su reiki, reinkarnacija, akupresura, akupunktura, liječenje pranom, refleksologija itd., što su sve metode protiv kojih Vatikan upozorava u svom dokumentu „Isus Krist – donositelj vode žive“.

Za nekoga je joga način opuštanja i smanjenja napetosti, dok je za drugoga to oblik vježbanja koji godi zdravlju i poboljšava tjelesnu izdržljivost, a za neke je to i način liječenja bolesti. U umu prosječnog katolika mnogo je zbunjenosti, zato što se joga među katolicima ne prikazuje niti kao potpuno zdravstvena niti kao potpuno duhovna disciplina, već čas kao jedna, čas kao druga vrsta, a često i mješavina te dvije discipline. No, činjenica je da je joga prvenstveno duhovna disciplina, a ja poznajem čak svećenike i redovnice koji u sjemeništa i novicijate uvode jogu kao pomoć pri meditaciji i molitvi.

U ovom svjetlu iskreni kršćanin treba preispitati koliko je prikladno spajati jogu s kršćanskom duhovnošću i koliko je mudro ugrađivati te tehnike u kršćansku molitvu i meditaciju.

Što je to joga? Riječ joga znači „jedinstvo“, a cilj joge je ujedinjenje prolaznog „ja“ (JIVA) s beskonačnim BRAHMANOM, hinduističkim konceptom Boga. Taj Bog nije osobni Bog, nego neosobna duhovna supstanca koja prožima sve. Joga ima svoje korijene u hinduističkim Upanishadama, gdje se opisuje kao „ujedinjenje svjetlosti unutar sebe sa svjetlošću Brahmana“.

Položaji tijela i vježbe disanja – ono što se na Zapadu obično smatra cjelokupnom jogom – tek su treći i četvrti stupanj puta koji vodi do jedinstva s Brahmanom. Joga je duhovna disciplina čiji je cilj samadhi – sjedinjenje čovjeka i Boga.

Ovakvo gledanje radikalno je suprotno kršćanstvu, koje jasno razlikuje Stvoritelja i stvorenje. Žalosno je da se Isus ponekad prikazuje kao jogi, što iskrivljuje istinu o njegovoj božanskoj naravi i svetosti.

Joga je nespojiva s kršćanskom duhovnošću jer je panteistička (Bog je sve i sve je Bog) i tvrdi da postoji samo jedna realnost, dok je sve ostalo privid (maya). Kršćanstvo, nasuprot tome, temelji se na osobnom Bogu i odnosima ljubavi – Presvetom Trojstvu. U središtu kršćanstva je zapovijed ljubavi: „Ljubi Gospodina Boga svoga… i bližnjega svoga kao samoga sebe.“

U hinduizmu su dobro i zlo prividni, dok je u kršćanstvu grijeh stvaran i zahtijeva Spasitelja. U tom svjetlu, bavljenje jogom je u najboljem slučaju poganstvo, a u najgorem okultizam.

Hatha joga, najrašireniji oblik u Europi, zapravo je jedan od šest priznatih sistema ortodoksnog hinduizma i ima duboke religijske korijene. Sjetimo se riječi sv. Pavla: „Nije ni čudo, jer se sam Sotona pretvara u anđela svjetla.“ (2 Kor 11,14)

Joga ohrabruje čovjeka da traži odgovore u sebi, umjesto u Bogu, te ga tako ostavlja otvorenim za obmane zloga. „Protivnik vaš, đavao, obilazi kao ričući lav tražeći koga da proždre.“ (1 Pt 5,8)

U mnogim europskim zemljama primjećujem da je većina vjernika koji dolaze na karizmatske susrete bila u doticaju s jogom, reikijem i drugim istočnjačkim praksama, te je zbog toga oslabjela u vjeri.

Neki misle da nema ništa loše u prakticiranju joge dok god ne prihvaćaju filozofiju koja stoji iza nje. No, promicatelji joge jasno tvrde da su praksa i filozofija neodvojive.

Kršćanstvo čovjekov temeljni problem vidi u grijehu i potrebi za milošću Božjom. Spasenje po Isusu Kristu je dar, a ne postignuće vlastitim naporima. Zato kršćanin ne može prihvatiti jogu kao neutralnu disciplinu.

Ono što je potrebno Europi i svijetu jest ponovno otkrivanje Isusa Krista – Puta, Istine i Života. Samo istina oslobađa.