Lanjske godine, 27. lipnja, župa Stari Pazin svečano je proslavila 100.-ti rođendan svoje župljanke gđe Vere Tomadin. „Ladonja” u broju 8/21 donijela je veliki članak.
Mada smo znali da je stotinu ljeta bremeniti teret na leđima čovjeka, teta Vera je bistrim umom, vedrinom lica, hodom bez štapa, molitvom i pjesmom u crkvi, svima nama davala nadu još dugog zajedništva.
Kada je Vera ugledala svjetlo dana, 26. lipnja 1921. god., na Brešcu, na Starom Pazinu, u oca Romualda Ujčića i majke Roze r. Gržetić, bila je najmlađe, peto dijete u obitelji. Roditelji su djecu: Ružicu, Radovana, Miru, Slavu i Veru podizali u nemilim uvjetima seljačkog života u predratne, ratne i poratne godine I. Svjetskog rata. Vera je sa dvije godine ostala bez majke i već tu osjetila nemilosrdnu ruku života. Zato nije bez razloga što je za života branila bespomoćne: djecu, starce pa i životinje. Otac Romualdo se krajem I. Svjetskog rata vraća iz Trsta, gdje je živio i radio s obitelji, da bi spasio obiteljsko imanje. Vera je završila školu za ručni rad i bavila se domaćinstvom. Obitelj je marljivim radom u poljoprivredi postigla napredak, živjela mirnim i dobrim životom te je više puta bila nagrađivana za uzgoj pšenice.
Svemu je tome stao na put II. Svjetski rat. Nakon kapitulacije Italije 1943. god. Nijemci su u Pazinu, radi odmazde, pohvatali i streljali dosta nedužnih ljudi. Tada je Vera u jednom danu izgubila oca Romualda, brata Radovana, šogora Josipa i rodnu kuću koju su zapalili. Muških u obitelji više nije bilo. Vera je ostatak rata provela radeći kod rodbine u Gorici. Nakon povratka kući udaje se 1955. god. za Tulija Tomadina iz Gorice. I on je također rano ostao bez oca i majke. Šiba nesreće kao da se složila za oboje i nemilosrdno ih udarala. No, Gospodin ih je blagoslovio u djeci. Podignuli su kćerku Ines i sina Romualda. Složno ih odgojili, školovali i uputili u brak. Noni Veri u staračkim danima velika su joj radost bili unuci: Andrija, Tiziana i Gregory.
Za vrijeme svog radnog vijeka Vera je radila, pored domaćinstva, i u ugostiteljstvu od 1967. do umirovljenja 1979. godine. Bila je među prvim radnicima novootvorenog ugostiteljskog objekta Motel „Lovac” u Pazinu. Godine 1990. ostaje udovicom i živi u obitelji sina Romualda i nevjeste Irene.
Kako to upravo, kod dubokih staraca biva, u noći od 3. na 4. veljače, dogodio joj se iznenadni pad, lom kuka, odlazak u bolnicu te ujutro rastanak s ovim svijetom.
Vratila se Ocu u koga je polagala svu svoju vjeru i nadu, svoju sigurnost, kome se molila sve do konca života, koga je slavila u zajednici vjernika svake nedjelje i kad se to „prozivalo i pratilo i nudilo ustupke za suradnju…”, pa sve do u svoju 101. godinu života.
Sada kada nas je teta Vera napustila promišljamo nad njezinim dugim životom… Prije svega zahvaljujemo Bogu da se je među nama dogodila, da ju je podario dužinom dana u kojima je jasno razlikovala bitno od nebitnoga, ono čemu treba dati prednost pred manje važnim stvarima. Ona je iz vjere osmišljavala radni dan, nedjelju i svaki blagdan, hodočašća širom Europe do Izraela…
Čitajući Ps 91. najbolje razumijemo formulu njezina života:
Ti što prebivaš pod zaštitom Višnjega,
što počivaš u sjeni Svemogućega,
reci Gospodinu: „Zaklone moj, utvrdo moja, Bože moj,
u koga se uzdam…
jer anđelima svojim zapovijedi
da te čuvaju na svim putovima tvojim…
s njim ću biti u nevolji,
spasit ću ga i proslaviti.
Nasitit ću ga danima mnogim,
pokazati mu spasenje svoje”
Počivala u miru Božjem. (Z.Ž.)