S dolaskom jeseni, u marijanskom mjesecu listopadu, skupina župljana uputila se na hodočašće u Zagreb i Remete. Dan je bio pravi jesenski, tmuran i maglovit. Najavljivali su kišu, a u našem autobusu dobro raspoloženje kao da je sjalo sunce. Nakon napornog radnog tjedna uživali smo u razgovoru, jutarnjoj molitvi i mirnoj i opuštajućoj vožnji.
Dan kada smo hodočastili u Remete, 15.10., slavimo Sv.Tereziju Avilsku, veliku mističarku i crkvenu naučiteljicu. Možda je tako trebalo biti da je sasvim slučajno (ili možda po zagovoru Sv.Terezije Avilske baš namjerno) ovaj datum bio namijenjen da odemo karmelićanima u Remete kada su pod Sv. Misom u 11 sati svečane zavjete položili dvojica bogoslova iz remetske zajednice. Nakon Sv.Mise, primio nas je remetski župnik o.Antonio-Mario Čirko i ispričao nam o povijesti i važnosti ovog svetišta. Karmelićani, čuvari svetišta nastoje biti na raspolaganju hodočasnicima i nastoje da se u Remete dolazi na molitvu, a ne na izlete jer ovo je svetište nastalo po molitvi i ovo svetište čini molitva.
Svetište Majke Božje Remetske nalazi se na sjevernom dijelu Zagreba, na padinama Medvednice. Na ulaznim vratima svetišta stoji uklesano u kamenu: Zdanje ovo podigla je Marijanska pobožnost. To je crkva s čudotvornim kipom Majke Božje Remetske. Prvi zapisani trag o postojanju Remetskog samostana potječe iz godine 1288. Najstariji tragovi sežu u to 13. st., kad je iz Ugarske došao u Remete prvi pavlin, redovnik Iskvirin. U to doba, pretpostavlja se da je po zagrebačkoj gori bilo dosta pustinjaka koji su živjeli samotnjački po spiljama. U remetskoj je dolini već ranije postojala kapelica Majke Božje, jer je tu bio put i na tom je mjestu nastao samostan i prva zajednica pavlina, sastavljena od sljemenskih pustinjaka koje je vjerojatno okupio Iskvirin oko 1240. godine. Ova je crkva imala vrlo burnu povijest. Više je puta spaljivana, a teško je bila oštećena i potresom. Svetište doživljava jedan od najtežih udaraca kada car Josip II g. 1786. ukida pavline. Samostan se zatvara, redovnici bivaju raspršeni, a crkva postaje područnom crkvom markuševačke župe. Na poziv kardinala bl. Alojzija Stepinca u Remete dolaze karmelićani g. 1959., a od 1963. upravljaju remetskom župom.
O podrijetlu kipa Majke Božje s djetetom se može samo nagađati. Na njemu stoji tekst: “1490. godine brat Pavo Poljak bî ga rezao”. Tijekom vremena čudotvorna su događanja ozdravljenja i blagoslova u čijemu se središtu nalazio Gospin kip, razglasila remetsku crkvu, koja je postala hodočasničko mjesto i među hodočasnicima je nazvana (Ljekarna nebeska).
Za razliku od ostalih redova, karmelićani nemaju samo jednog utemeljitelja (kao franjevci Sv.Franju, pavlini Sv.Pavla ili dominikanci Sv.Dominika). Skupina križara iz 13.stoljeća koji su se vraćali iz Sv.zemlje htjeli su se više posvetiti Bogu i zaustavili su se ispod gore Karmela. U tim pustinjskim nastambama htjeli su živjeti po uzoru proroka Ilije, a kako se blizu nalazila kapelica posvećenu BDM, povezali su 2 duhovnosti: ilijansku i marijansku: osluškivati i slušati Božju riječ.
Važna za karmelski red je Sv.Terezija Avilska iz 16.stoljeća, temperamentna i šarmantna djevojka iz Španjolske koja je čitala viteške romane, njegovala svoju ljepotu i razmišljala o udaji, ali nije htjela živjeti ljudskom ispraznošću i lakomislenim životom, te je na iznenađenje svojih bližnjih pristupila u samostan da spasi svoju dušu. Tako je 18 godina živjela u osrednjosti – bez prevelikog zalaganja i naprezanja. Uskoro je vidjela da to nije svrha karmelskog života: da spasi svoju dušu, već da posluži spasenju drugih duša. Tada energično provodi reformu u karmelskom redu, otvara nekoliko samostana diljem Španjolske, napisala je mnogobrojna pisma, 4 knjige, prosvjeduje papi i kralju. Njezin je unutarnji stav: ja sam ja! Smisao kršćanskog poslanja je budi ono što jesi sa svime što ti je Bog dao i stavi to u službu Krista, jer kad čovjek prepozna dar Božji i dopušta da ga Bog vodi, onda to sve služi dobru i sve se okreće na dobro.
Završavam ovaj prikaz o sv. Tereziji njezinim savjetima što ih je zapisala na jedan listić i stalno ih čuvala u svome Časoslovu. Uočite male detalje u vašim životima, one stvari koje su doista bitne:
Neka te ništa ne uznemirava!
Neka te ništa ne plaši!
Sve prolazi!
Bog se ne mijenja – ostaje uvijek isti!
Strpljivost sve postiže!
Tko posjeduje Boga, tome ništa ne nedostaje!
Samo Bog dostaje!
Nakon svetišta, otišli smo na vođeno razgledavanje Zagreba, Hrvatskog glavnog grada počevši od Mirogoja. To je središnje zagrebačko groblje koji se smatra jednim od najljepših groblja u Europi. Dok smo se vozili i iz autobusa razgledavali Zagreb, počela je padati kiša, no mi smo dobro raspoloženi i nimalo obeshrabreni došli u Zagrebačku katedralu, najveći spomenik vjere i kulture u Hrvatskoj posvećenom Uznesenju Blažene Djevice Marije, gdje smo posjetili grob blaženog Alojzija Stepinca i na taj mu način odali poštovanje.
Iz Grada smo krenuli prema Arena centru i Cinestaru gdje smo pogledali igrani film: Papa Franjo: put do svete stolice. To je topla priča nakon koje nam se činilo kao da Franju poznajemo odavno, jer sve ono što smo o njemu čuli i pročitali o njemu, očituje se i u ovome filmu. Film se bavi prekretnicama u životu Jorgea Bergoglia, koji ga dovode najprije u svećeničko zvanje, a naposljetku i do konklave 2013. godine koja ga je posjela na Svetu stolicu. On je prvi latinoamerikanac, prvi je isusovac koji je postao papa, prvi je neeuropljanin poslije pape Grgura III. koji je bio podrijetlom iz Sirije (umro 741. godine) i prvi ja papa koji je uzeo ime po svecu iz posve druge redovničke sljedbe, Franji Asiškom. Uopće je prvi s Franjinim imenom, pa se doima neobičnim u dva tisućljeća da mu uz ime ne stoji i neki redni broj. Prvi je, dakako, i po mnogočemu važnijemu: po stavovima i po pristupima, razlozima po kojima je sadašnji papa izniman čak i među modernim papama koje nasljeđuje.
Okrijepljeni bezbrojnim lijepim dojmovima, vratili smo se kući pod okrilje naše zaštitnice Svete Lucije, zahvalni Bogu za zajedništvo župljana, nova prijateljstva i sve primljene spoznaje toga dana.
N.L.
